Toscana Saporita škola kuhanja – Mutti rajčica

Toscana Saporita škola kuhanja – Mutti rajčica

Sve je krenulo s rajčicom. Rajčicu smatram jednom divnom namirnicom koja je toliko svestrana i čini bazu stvarno mnogih jela. Kod nas u Slavoniji rastu divne, slatke rajčice i ljeto je vrijeme kada ih u mojoj kuhinji tamanimo uz sve, a kasnije ćemo kuhati i domaći “paradajz sos” da imamo za zimu.

Poznato je da Talijani obožavaju rajčicu i koriste je u pripremi divnih umaka za tjesteninu, u juhama, na pizzi. Rajčica je jedan od ključnih sastojaka talijanske gastronomije koja mi je posebno draga, i kada sam vidjela natječaj koji je raspisao Mutti, poznati brand konzerviranih i prerađenih proizvoda od rajčice poput passate, umaka, konzerviranih pelata odlučila sam se prijaviti. Onako, iz fore. Moram reći da slabo kupujem prerađene rajčice i prerađene umake od rajčice jer mi nema do domaćeg skuhanog “paradajz sosa” no Mutti je kada smo kod “kupovnih” verzija odličan izbor.

Zapravo je trebalo kreirati jelo u kojem je jedan od sastojaka Mutti rajčica a nagrada je zvučala toliko primamljivo: 7 dana kuhanja u poznatoj školi kuhanja u Toscani.

Nekako spontano iskombinirala sam Mutti pelate sa zrelim mangom koji je čekao u hladnjaku i već gotovo prezreo i iznenadila se okusom dresinga koji sam dobila. Članak s tim receptom je na blogu –> RECEPT: UMAK OD MANGA. Fotkala sam jelo i mislim si, prijavit ću se ali ono: “Kolika je šansa…?”

I eto, ipak je postojala šansa jer je moje jelo odabrano i nisam mogla vjerovati da uskoro putujem u Toskanu! Moram reći da mi je još 2004. mama za Božić kupila onu knjigu prema kojoj je snimljen i film: “Pod suncem Toskane” i još od tada željela sam otići tamo. Osim toga, kako je tema knjige nekakav “novi početak” i tu sam vidjela simboliku jer smo tih dana pred moj put bili usred useljenja u naš novi stan koji smo tako dugo opremali i čekali svježi start.

 

TOSCANA SAPORITA COOKING SCHOOL

Dugo putovanje započinjem iz Osijeka (s likom koji se zove Mario a našla sam ga na Bla Bla Caru), prema Zagrebu gdje na autobusnom kolodvoru upoznajem Tamaru koja je druga dobitnica uz mene i autorica food bloga Time for family food. Odmah smo se sprijateljile, ono kao da se već dugo znamo i dijelile smo gotovo 12 sati u autobusu. Kroz Sloveniju sve dolje do obećane Toscane. Kasno navečer vozač nas je odfurao iz Firence (zadnja stanica busa) do zaseoka – Massarosa na kojem se smjestila farma i cijelo imanje unutar kojega je naša škola kuhanja – Toscana Saporita Cooking School.

Vozimo se kroz noć, na zadnjem sjedištu starijeg, ali još uvijek dobrog coupe Mercedesa. Vozač je pustio neke talijanske hitove, mi ništa ne razumijemo, a bome slabo i vidimo okolo jer je noć. Lijevo i desno od nas samo polja, suncokreti rekla bih i još nešto, kukuruz možda, a mečka drobi kamenje jer idemo po zemljano/kamenoj uskoj cestici, lagano uzbrdo a vozač ga ne štedi gas.

Dolazak na imanje opravdava sva očekivanja. Ako sam nešto i zamišljala, maštajući kako ta Toscana izgleda ovo je bilo jednom riječju AUTENTIČNO. Cijelo imanje zove se Casa La Rosa jer su zidovi iz vana obojani crveno. Dodijeljena nam je jedna “kućica” unutar velikog, kamenog dvorišta. Kućice, koje su ujedno i smještajni kapacitet su stare 400 godina (kasnije saznajemo) i tu zaista ništa nije mijenjano.

Doslovno, prve večeri legnem u krevet (stari, škripavi, drveni), već pomalo i “smrdi na drvo” a iznad mene nema stropa, samo drvena greda i mislim si. Ako je nešto autentično, onda je to ovo mjesto.

Prvoga jutra upoznajemo Sandru Rosy Lotti, vlasnicu škole kuhanja, autoricu knjige autohtonih Toskanskih recepata, autoricu tekstova za poznate svjetske gastro časopise, polu Talijanku – polu Amerikanku…divnu ženu, prepunu energije, entuzijazma i ljubavi prema poslu koji radi.

Uletjela je u dvorište na svom kombiju, ugledavši mene i Tamaru, već dovikujući glasno i vedro kroz prozor: “Oooooo pa to su moji novi učenici!?” – dok smo mi još uspavano ispijale espresso na terasi. Posebno mi se svidjelo, kao ovisniku o kavi, što smo si mogli sami raditi kavu na predobrom Lavazza aparatu za kavu. Uživala sam u pripremi i ispijanju te kavice svaki dan s Tamarom.

 

7  DANA VRHUNSKE TALIJANSKE GASTRONOMIJE uz predivnu prirodu, kulturne znamenitosti i divne ljude

Svakoga dana Sandra nas je dočekala na doručku dok je  njezin tim kuhara, ujedno i praktikanata, inače studenata CIA – Culinary Institute of America, prestižne škole za kuhare pripremao kuhinju za naše lekcije.

Naravno, upoznati smo s osnovama izrade tjestenine koja je u Italiji temelj i osnova mnogih jela, a konzumiraju je svaki dan. Mijesili smo razne oblike, a vrlo zabavno bilo je naučiti i raditi šarenu tjesteninu.

Čuli smo i ponešto o sljubljivanju različitih umaka s različitim oblicima tjestenine. U tome i jest razlog zašto je toliko mnogo oblika. Naravno, svaka pokrajina u Italiji poznata je po nekom obliku i načinu pripreme tjestenine a uz pripremu svakoga jela, Sandra ima priču. Kaže tako da su svi ti razni oblici tjestenine nastali još davno kada su žene htjele ogovarati, pa bi sjele skupa da izrađuju tjesteninu pa bi tako imale izliku da prenesu sve bitne informacije i novosti u selu. Način na koji vam ona ispriča te svoje gastro priče jednostavno je zarazan i jedva čekate da čujete još. Naravno, sve su povijesno potkrijepljene, jer ova žena zna što priča a posebno zna što radi u kuhinji.

    

    tjestenina

Pokazali su nam i kako raditi punjenu tjesteninu, punili smo raviole s mesnom smjesom i s kombinacijom ricotta sira i špinata. Sva tjestenina sljubljivana je sa crvenim ili zelenim umakom i sve je bilo jako ukusno. Ipak, moram napomenuti, unatoč tome što mi je tjestenina ukusna, za mene i moj pojam kombiniranja ugljikohidrata ovo je bilo preeeeeeviše tjestenine svaki dan. No dobro, to su Talijani, što sam očekivala. :)

    

    

pesto pasta

Na fotografiji su Corzetti s pestom Genovese. Iznimno ne fotogenično jelo, no na moje iznenađenje meni jedno od favorita. Corzetti tjesteninu smo radili tradicionalno, s modlicama koje su ručno napravljene od drveta tako da svaki izrezani krug dobije otisak uzorka određene modlice. Uz ovu svježu tjesteninu i božanstveni Pesto Genovese i hrpuuuu Parmigiano Reggiana i maslinovog ulja, ovo jednostavno jelo me oduševilo.

Osim tjestenine učili smo raditi i domaće njoke koji su apsolutno druga priča od onih kupovnih. Drugo jelo totalno. Mekani, tope se u ustima. Sljubili smo ih s klasičnim umakom od rajčice koji nam je Sandra također pokazala kako se priprema.

IMG_4840

Na fotografiji gore su domaći njoki u umaku od rajčice a iza u pozadini se vide Rimski njoki, također jedan od mojih favorita. Zapravo se rade od “Semolina brašna” kako to oni tamo kažu, što je zapravo po naški, griz. Kuha se u mlijeku, hladi i režu se kalupom krugovi koji se bogato posipaju parmezanom i zapeku u pećnici. Vrh.

    

    

Na fotografijama gore su Sandrini praktikanti i divni mladi ljudi, te Sandra dok pokazuje pripremu umaka.

I naravno, pesto svih pesta, Pesto Genovese. Pogledajte samo tu boju. (p.s. Ima “trik” kako da vam svako bilje ostane tako zeleno uvijek i svaki puta) :)

 

TURBO TEMPO ALI ŠTO JE TO ZA DVIJE SLAVONKE 

Svakoga dana, nakon doručka odlazili smo u kuhinju gdje smo stjecali nova znanja i iskustvo. Osobno, najviše sam naučila oko brašna i pripreme tjestenine, njoka, pizze i slično. To su stvari koje je jedemo često i sama ih nikada ne radim domaće (osim pizze). Ostale tehnike i načini pripreme su mi poznati, no neke male tajne Toskanske kuhinje jako će mi dobro doći. Što se tiče stvari s brašnom, jako mi se svidjela Sandrina: “Flour has power” i zaista, s njime treba znati a kada jednom naučite nebo je granica.

Nakon pripreme i učenja, većinom smo klopali za ručak to što smo kuhali prijepodne i zaista bih voljela navesti sva jela no ovaj članak će i ovako biti predugačak tako da ću izdvojiti samo neka. Nakon ručka odmah smo išli na izlete u male i prelijepe gradove Toskane. Navečer nas je uvijek čekala bogata večera tako da smo Tamara i ja jedva stigle ogladniti a nova hrana je već bila tu. Stalno smo puhale, kao dvije prasice ali morale smo sve probati, kakvi bismo foodie-i bile inače.

Nisam se udebljala, ali vjerujem da je to zahvaljujući tempu koji smo imale.

Prvih dana učili smo osnovne tehnike s nožem, kuhali bešamel za lazanje, radili domaće tijesto za lazanje. Učili su nas raditi biscotte (tradicionalne tvrđe kekse sa hrpooom badema), tartove s jabukama, a zadnje večeri imali smo riblju večeru koja je za predjelo uključivala file dimljene tune, juhu sa škampima, riblje krokete a kao glavno jelo poslužen je morski rižoto.

Jedne večeri posjetio nas je i vinar te smo se na terasi družili uz edukaciju i degustaciju vina. Posebno me veselilo što smo imali priliku vidjeti kako se priprema pravi Gelato i to onaj od stracciatelle, okus koji sam uvijek birala u djetinjstvu a sada i zaboravila na njega. Okus me oduševio kao i tekstura.

    

    

Na fotkama gore, još jedan od favorita. Predjelo: buratta i karamelizirane mini rajčice. Heaven!

    

Panzanella i lazanje. Neponovljivo iskustvo klasične, rustic talijanske kuhinje. Kao što ćete primijetiti fotke mi nisu neka ludnica, prvo jer mi se nije dalo toliko posvećivati fotografiranju dok su sljedovi dolazili. Željela sam opušteno uživati u hrani. A drugo, to vam je to, rustikalna i tradicionalna kuhinja a takva joj je i prezentacija i da se razumijemo, uživo izgleda jako lijepo. A okus. Okus Panzanelle me bacio s nogu. Nisam očekivala puno od hladne salate od kruha i rajčice (ne zvuči baš nešto, zar ne?) ali u tome je, rekla bih tajna te talijanske kuhinje. Od malo sastojaka, u kombinaciji s kvalitetnim maslinovim uljem i nešto sira naprave predivne tanjure. Dakle, osvježavajuća, lagana, prava ljetna obrok-salata služena nam je kao predjelo. Sjela mi je idealno na vruć ljetni dan. A lazanje, domaći bešamel, domaće kore ma šta da kažem. Topiiiii se u ustima. I naravno, Sandrin mesni umak kojega je nakuhavala ni ne sjećam se više koliko sati. Satima i satima. :)

    

Prhka pita s jabukama.

    

Desna fotografija gore, definitivno jedan od “čudnijih” tanjura koje sam ikada probala, no izvrstan pokazatelj koliko je bitno naučiti i znati jesti cijelo jelo, kako bih ja rekla “Treba znati jesti cijeli tanjur.” Ovdje je poslužena hladna govedina, njezin tanko rezani file, na kojemu su kriške kuhanog jajeta, neka vrsta kapara koju nisam još nikada probala i na vrh bogato paštetom od tune. Svaki segment odvojeno uopće nema smisla, ne tvori nikakav okus, no kombinacija skupa, apsolutno zadovoljavajuće. Na koncu ne mogu reći da mi je ovo jelo favorit, no od svega tamo možda najneobičnija kombinacija koju sam probala.

    

Pravili smo i Creme Brulée, i naravno, sada ćete se čuditi kako to da u Toskani pravimo tradicionalni FRANCUSKI desert. E, pa vidite, postojala je tamo u Toskani jedna interna šala (koja je zapravo polu-šala) a ta je da Sandra za svako jelo ima priču zašto je ono baš talijansko. I ta žena tvrdi da je i Creme Brulée otišao u Francusku iz Italije. Kao što sam već napisala, ona za sve ima potkrijepljenu povijesnu priču, koju je ludnica samo slušati. Ne bih ulazila u to čiji je Creme Brulée, jer osobno smatram da sva znanja, pa tako i ona kulinarska treba dijeliti. Pa ako su ga Francuzi i “ukrali”, to je tako, nema pomoći. :) Ono što mogu reći, nisam vam ja taj tip za deserte, ali mimo toga, ne kužim famu oko tog Creme Bruleea, stvarno ne kužim. Ima okus pudinga od vanilije sa zapečenim šećerom na vrhu. Kod njega, opravdavam jedino tehniku izvedbe koja mi je bila jako zanimljiva i korisna za vidjeti uživo iako ne mogu reći da proces i trud opravdavaju rezultat. Barem meni.

IMG_4932    IMG_4922

Uslijedila je priprema tijesta za pizzu (dan ranije prije pečenja) i tu sam bila vrlo pažljiv učenik. Mnogo je trikova, koji su zapravo vrlo jednostavni ali čine razliku.

Također pekli smo Crepes (ponaški obične tanke palačinke) koje smo imali za desert, naravno punjene Nutellom, uz Mutti rajčicu jednim od glavnih sponzora ove škole.

    

Na fotki je naš prijatelj John Natali, jedan od ekipe iz Amerike. Divan čovjek i tko bi rekao, obzirom na razliku u godinama divno društvo. Uz Tamaru, s kojom sam se slagala kao da se znamo od djetinjstva s Johnom je bilo jako zanimljivo razgovarati i upoznati malo njihov način života i kuhanja, iz prve ruke.

A ovo desno, to sam ja, nije neki najbolji selfie ikad, ali sam sretna, u pregači, u dvorištu starom preko 500godina, pod suncem Toskane. Neopterećena. Sama, a opet okružena divnim i ugodnim ljudima. Sita. I prviše sita. Prasica.

    

    

Na fotkama gore, priprema klasičnih, tradicionalnih keksića sa hrpom badema. Biscotti. Fino, jako slatko, nestaju u trenu. Fora kod njih je što ih se peče dva puta, pa postanu jako hrskavi. Meni osobno su bili bolji samo jednom pečeni jer su onda izvana bili hrskavi a iznutra malo mekši. Osim toga, jako jednostavan recept i mogu dugo stajati u limenoj kutiji.

Za kraj, ostavljam pizzu, čiji sam cjeli proces imala priliku vidjeti. Od pripreme tijesta do pečenja u krušnoj peći, naloženoj na drvetu masline koje se jako dugo mora sušiti da bi idealno gorilo. Svega par jednostavnih sastojaka na tijesto, u pećnicu na minutu. Gorila sam kraj peći ali morala sam zaviriti da vidim kako nastaje. Moram reći da je uistinu jedna od boljih koje sam jela. Radili su nam nekoliko vrsta od koje je moj favorit Bianca (hrpa mozzarelle i rajčica) te Salami Picante, isti sastojci samo još uz dodatak  pikantne talijanske salame. Bez prigovora.

    

    

Geeketa_Mutti_Pizza copy

Zadnja večera bila je ona s morskom hranom i toga dana zaista smo uživali uz dobru hranu i čašu finoga vina. Taj dan Tamara, John i ja ostali smo odmarati kraj bazena i navečer pomogli u kuhinji u pripremi večere.

Na prvoj fotki, gotovo jedino od “morskoga” što ne ljubim, a jedan od sastojaka rižota. Dagnje. Pomogla sam ih očistiti, pa čak ih i probala pojesti u rižotu no, jednostavno neide. Ostalim sam bila oduševljena. Sam rižoto je super, samo su dagnje bile odvojene. :)

    

Predjelo: Juha sa škampima, riblji kroketi, salata s hobotnicom, dimljena tuna…. Heaven once more!

    

 

LOV NA TARTUFE I RUČAK NA TEMU TARTUFA – ISKUSTVO ZA PAMĆENJE

Iskustvo lova na tartufe je nešto što me se dojmilo. Šuma, psi, vodič i hajmo. Nekako sam bila skeptična: “Hoće li ti psi stvarno nanjušiti tartuf u zemlji?”. Vrijeme nas je poslužilo te smo nakon obilaska muzeja tvrtke Savini tartufi krenuli u potragu. Saznali smo i razliku između bijelog i crnog tartufa te dosta o samim delicijama. U šumi, i više nego zadovoljna, mislim da su psi pronašli čak 4 komada. Nakon avanture, vraćamo se na Savini tartufi posjed gdje slijedi ručak koji je apsolutno opravdao sva moja očekivanja. Nakon ručka, priuštile smo si Tamara i ja po sitnicu iz predivne trgovine prepune proizvoda s tartufima. Ja sam si uzela maslac koji je božanstven. Na kraju nas je i frend John počastion slice-anim tartufima koje jedva čekam isprobati u svojoj kuhinji. Idealan poklon za jednog food blogera. :)

    

    

    

    

IMG_5049

I sada već kada gledam tekst, ovo je možda i najduži članak koji sam napisala, i opet nekako imam dojam da nisam uspjela prenijeti sve dojmove. Dani su bili zaista sadržajni, a Toskana je takva da jednostavno morate otići tamo da biste osjetili sve i doživjeli na pravi način. Zato, umjesto da još tipkam i pišem doživljaje, nakrcat ću vam fotke gradova koje smo obišle. Lucca, Pisa… gradovi na obali. Svaki od njih prepun mirisa prošlosti i povijesti. Temperamentnih a opet opuštenih Talijana. Lucca nas je oduševio gastro ponudom ali i arhitekturom a tamo sam si kupila i posebni Toskanski cigar. Nešto predivno aromatično za sve nas koji guštamo u okusu duhana. Pisa? Popiti jedan Aperol Spritz (tradicionalni toskanski aperitiv) gledajući kosi toranj s Tamarom, koja je “baš takva kakva je” i s kojom sam totalno opuštena… e to ti je gušt. Ali kažem, otići se mora. Zato evo vam fotke.

    

    

    

    

    

    

    

IMG_5304

Na kraju, zahvala Mutti Hrvatska na ovoj nagradi, iskustvo je bilo zaista divno. Opravdalo je sva moja očekivanja, i više od toga. Ponijele smo kući komad Pecorina i Parmigiano Reggiana, litru maslinovog ulja i hrpu sjećanja te neka nova prijateljstva. Posebno sam zahvalna što sam upoznala Tamaru, izvrsnu kuharicu ali i osobu s kojom mi je 7 dana u Toskani proletjelo kao jedan. Sandra i njezin tim su bili ekstra kao i grupa Amerikanaca s kojom smo dijelili naše sate u kuhinji kao i na izletima, upoznavajući male gradove Toskane. Od tada počela sam sanjati jedan san, sanjala sam ga i nešto prije ali sada kada sam vidjela što je sve Sandra postigla iz ljubavi prema svojoj nacionalnoj kuhinji pitam se… postoji li šansa da netko ispriča Slavonsku gastro priču svijetu? Zagorsku? Dalmatinsku? Baš kao što ju Sandra priča cijelom svijetu za svoju Toskanu. Mnogo sam pričala našim prijateljima Amerikancima o hrvatskoj gastronomiji i blagu koje imamo. Ne biste vjerovali koliko ih to sve zanima i koliko cijene tuđu kulturu i tradiciju. A pitam se opet, koliko mi cijenimo i poznajemo sve što imamo ovdje u ravnici, tamo u planini ili uz more.

Nadam se da ovo nije zadnji puta da sam bila u Italiji, zapravo sigurna sam da nije. Do tada ću isprobavati sve recepte iz Toscana Cooking School jer smo ih sve dobili od Sandre nakon povratka kući.  Do neke nove avantrure, Ciao Italia!

2 komentara

  1. Čestitam na dobivenoj nagradi,i fantastično napisanom tekstu.I fotografije su lijepe.Zahvaljujem što ste me uspjeli uvući u vašu priču u kojoj sam gotovo putovala s vama i osjetila okuse svih jela.Želim da Vam ovo iskustvo pomogne u budućnisti. Lijepi pozdrav. Nataša

    Odgovori
    • Nataša, puno hvala na pozitivnim dojmovima. Jako ste me obradovali. :) Lijepi pozdrav! Geeketa

      Odgovori

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Pin It on Pinterest

Share This