Ego – zašto je bitno biti bitan i teško reći da si pogriješio

Ego – zašto je bitno biti bitan i teško reći da si pogriješio

Is that you, or your ego?
Voljela bih uništiti svoj ego, odvojiti se od njega. Čini se možda ludo, jer nije li ego ono što smo mi uistinu, naša osobnost? Ne. Malo dijete nema ego, kada se rodimo nemamo ego. Njega polako dobivamo hodajući kroz stazu života na čijem putu nas obasipaju normama, pravilima i očekivanjima. Otac, majka, učitelji, zapravo oni najbliži. O medijima i utjecaju javnosti te društvu kao vanjskom faktoru mislim da se ne isplati ni počinjati. Svaki roditelj kada mu se dijete rodi (dobronamjerno) već u startu ima ideju o tome kako je njegovo dijete posebno i kako mora zadovoljiti određene ciljeve koje društvo nalaže kako bi bilo uspješno. Ne činite to malim nevinim bićima. Opterećeni tim očekivanjima ulazimo u vrtlog svijeta u kojemu što veći ego imamo, to smo uspješniji i bitniji.

U startu, kada se rodimo smo potpuno jednostavni, zadovoljni. Sjećate se kada ste bili dijete i boljela vas je ona stvar za to jeste li umazani ili polugoli a osjećali ste se kao bogovi. Poletni, neopterećeni, bez ega, samo ono što istinski jeste. Danas i u najušminkanijem odjelu i sa ne znam kakvom frizurom ne možete vratiti taj osjećaj, zar ne?

Ja. To ja bi trebalo biti toliko jednostavno ali od svojega ja tijekom života napravimo tvrđavu i svatko tko bi dovodio u pitanje to savršenstvo je neprijatelj.

Ljubomora? Kroz život me iznenadilo koliko ljudi mogu biti ljubomorni. Čak oni najbliži, prijatelji za koje biste dali sve. Kada razmislim, braća i sestre čak. Zanimljivo mi je kako su ljudi dugogodišnju povezanost spremni pogaziti kao komad smeća koje im više ne treba jer smatraju “Da su oni bili u pravu”. U startu sam znala biti povrijeđena, kasnije sam se počela smijati toj ljudskoj gluposti. Smijala sam se tome egu koji nas uvijek tako zajebe. Ljubomorni smo jer eto netko je “ljepši” od nas ili ima ravniji nos i tanje noge. Ah kakvi razlozi. Ali to je ego, kopka i ne da mira.

Razmišljajući unazad o svome životu, pronalazim toliko situacija, bilo privatnih ili poslovnih kada je i mene i ljude oko mene ego tako zajebao da je to strašno.

Ego nas tjera da stvari gledamo iz perspektive: “Ja sam bog, iznad svih. Oni griješe.”
Jučer mi je jako bliska osoba rekla : “Kako se ti ne možeš pomiriti s time da ja pogriješim možda jednom godišnje?
Je l’ bi ti htjela da ja češće griješim?”

Ja stojim i ne vjerujem, što b se reklo.
Prepotencija over 9000.

Takve osobe ne slušaju, njima stvari koje ćete reći prolaze kroz glavu, ali ukoliko vas ne smatraju jako bitnima neće uvažiti što ćete reći. U privatnim odnosima ukoliko još slučajno zafali ljubavi dobivate od ljubavnika neprijatelja.

Što se posla tiče tu su stvari još gore. Egoist je uvijek u pravu, to vam mora biti jasno.

Čak i u situacijama kada je prema svemu vidljivo da je pogriješio on to neće priznati. Čak i ako je svjestan da bi se trebao ispričati, ne on to neće učiniti. Ego uvijek igra tu igru s mozgom. Uvijek predloži mozgu neko rješenje koje će se činiti sasvim logično jer morate opravdati sebe samome sebi.

Jedna tako glupa stvar od koje patimo može nam nepovratno promijeniti život. Ukoliko premotamo film i pogledamo niz malih odluka jasno ćemo uočiti. Koliko puta ste nešto učinili jer nećete pregaziti princip iako ste svjesni da bi obrnuta odluka bila bolja? Koliko prilika da život ode u nekom drugom smjeru. Nakon tih prilika patite i pitate se zašto? Jednostavno je samo trebalo reći: “Zajebo sam” (ovisno o tome s kime razgovarate odaberite izraz). Ljudi vam većinom na to kažu, da je sve ok i ide se dalje.

Ljudi će vam najteže oprostiti kada ih povrijedite a ne želite priznati.
Moj brat je uvijek volio pustiti onu od Gibonnija čiji stihovi kažu: ” Moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć. Oprosti”.

Ego je zapravo fikcija i sami ju stvaramo. Volimo živjeti u iluziji da smo nešto, netko. Ono čemu težimo i što smo zamislili. Svi smo tako “individualni” i “posebni”.
Istina je ona sušta suprotnost fikciji. No istina je puno teža. Kada shvatimo istinu ostajemo goli, onakvi prirodni. Pravila moraju postojati, ok naravno. No kad bi čovjek shvatio da je ok biti dio cjeline i da nam nitko nije neprijatelj i suradnja i odnosi bi mogli biti gotovo idealni.

Ono čemu se divim su uspješni ljudi. Brutalno uspješni ljudi za koje nemaš pojma da su materijalno bogati jer to nemožeš uočiti ni prema jednom vanjskom faktoru. Oni imaju hrpu novaca i ti to ni ne znaš dok ti netko ne kaže ili se eventualno počnete družiti pa skontaš. Oni se često smiju. Oni žive u prekrasnim kućama i imaju vikendice i jahte koje nisu kupljene na kredu. Oni su bogati i oni su jednostavni. Nije im bitno da ih ti hvališ i tapšaš po ramenu, ili im se ulizuješ eventualno.

Oni koje ne kužim su oni što ušminkani hodaju po špicama, voze Mercedese sa izbačenim laktovima kroz prozor a žive u kolibi koju iznajmljuju i za večeru grickaju nokte. Paćenici, zarobljenici vlastitih fobija o tome što će tko reći. Često puta sam se zavarala oko ljudi. Omamili me svojim skupocjenim imidžima i s 3 inteligente riječi koje su naučili napamet. Poslije vidiš: “Izvana gladac, iznutra jadac” – što je znao reći moj razrednik.

Voljela bih umrijeti za svoj ego. Odvojiti se od njega. Kažu da kada to postigneš ali u potpunosti da si prosvijetljen. No, što ja znam o prosvijetljenosti? Ono što znam je da ne griješim jednom godišnje nego puno češće. :)

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Pin It on Pinterest

Share This